Zrele su dvije džanarike na visokom stablu ispred male kamene kuće. Koračam strmom ulicom, boreći se sa vjetrom koji mi ne dozvoljava da dišem. Počeće kiša za par minuta, ali blizu sam.
Ovom ulicom idem već godinama, a godine prolaze. Osjećam kako je prošla cijela vječnost od one noći kad je zrele džanarike oduvao vjetar i oborila kiša, a mi otišle napolje. Nije nam smetalo što nema struje, znale smo da će doći. Nije bilo važno što će nam kiša pokvariti, frizuru, nikad to nije bilo važno.
Sjetim se tih srednjoškolskih bezbrižnih dana, mnogih ljeta kada su zrele džanarike u toj strmoj ulici. Vjetar je i sad, kiša će opet. I isto kao onda pada mrak. Ali, večeras imamo par godina više. Imamo nove teme za razgovor. Nove ljude u našim životima.
Džanarike nisam brala, žurim. Ne bježim od kiše, žurim da zagrlim njenog sina...
