Za vas, uz koje sam naučila mnogo, čijim uspjesima se radujem kao da su moji, koji ste u mojim molitvama – najbliže srcu!
Nit' je rosa, nit' je
jarko sunce
To se Gospod uselio u
me
Proljeće
polako istjeruje mračne zimske dane sa juga, tamo uvijek najprije dođe, da
obraduje Hercegovce Trebinjce, nenavikle na hladnoću sa kojom se teško mire.
Tada nekad, i nas put dovede krivudavim putevima i asfaltom prepunim rupa u
Dučićevo Trebinje, spoj hercegovačkog krša i mediteranske klime, sa bečkim
manirima, (ne)čast izuzecima.
A dovede
nas tamo „Teologija u javnoj sferi“, simpozijum teologa i filozofa, te svih
onih koje zanima veza religije i svakodnevice, politike, sociologije,
psihologije i feminizma. Čuli smo izuzetne ljude, ponešto naučili; mislili,
jeli i pili, što nam je bio jedini zadatak, kako reče vladika Grigorije.
Dočekao nas je tim riječima, a Saborna crkva Preobraženja Gospodnjeg zvonkim
glasovima hora: „Srce moje beše tvrđe od najtvrđeg kamena...“Samo je trebalo da
mislimo. Ovih pet februarskih dana koji slute proljeće, prošlo je kao „dlanom o
dlan“, a mi sjedinjeni sami sa sobom, korak bliže vlastitoj duši, koju imadosmo
na dlanu, kao Trebinje sa Crkvine onog četvrtka u smiraj dana kad tamo bješe
samo vjetar i mi, da na još jednom vidikovcu razmijenimo čupave zagrljaje.
Pratili nas
i sunce i vjetar, kiša se smilovala i otišla među neke tužnije ljude, jer mi
nismo morali biti srećni, samo doći u dodir sa vlastitom dušom, ogrijanom i
toplom pod nebom Hercegovine.
Pet dana su
nas vodile noge da tražimo put ka još neotkrivenim dijelovima grada u kom sam
se rodila prije 23 godine i do sad ne udahnuh njegove mirise ovako, kad mi je
glava usnula na jastuku i zora me budila, a zagrljaji dragih mi ljudi hrabrili
i davali energiju. Onu beskonačnu, iskonsku, što se presijava u Trebišnjici, u
očima njenih ribara, u luku Arslanagića mosta, svečanoj bijeloj kori platana,
popločanim ulicama i Dučićevom pogledu na svoj grad, sa onog vrha gdje se
najljepše grli i upućuju najljepše riječi, ljudima voljenim i usnulom gradu.
U tom gradu
se pomolismo, zajedno, naučismo mnogo i stupismo u kontakt sa Bogom u dubini
našeg bića, jer On tamo obitava, tamo obitava ljubav, a između ta dva pojma
povlačim paralelu; „Bistra voda opojna i čista, jer mi srce k'o biser
zablista“.
Kako su nas
dočekali, tako su nas i ispratili, sa razlikom od pet dana, pet noći, osjećajem
mira i neke čiste i tanane ljubavi, nade, vjere i možda malo mudrosti, koja
nekako tajanstveno leži u hercegovačkom kamenu i suncu koje se o njega odbija.
Nit' je rosa, nit' je jarko sunce...
