Poslije kiše

Kroz otvoren prozor ulazi jesen. Ni traga dnevnoj vedrini nekog davnog septembra. Pamti se ono što je danas i sad: siv dan, prohladan, neko tmurno popodne poslije prvih jesenjih oluja. Danas su umrle boje. Zelena, zagasita, čeka da joj jesen oboji lišće i čeka svoj smiraj pred hladne dane. Plava na nebu djeluje kao igra na listu bloka 4 nevještog djeteta kome su po prvi put u ruke date vodene boje. Neka tmurna sivoplava, sa pojedinim mjestima bijele. Ni nebu, kao ni papiru, ne prija previše vode. To su ona mjesta gdje tvrdi papir omekša i uvije se pod mokrom četkom u ruci uplašenog djeteta - pade li sav trud u vodu?

No, nije hladno. Užarenoj koži prijaju polomljeni kišobrani i zalutale okrugle kapi kiše. Još grčevito stišćemo u šake krajičke ljeta, ohrabreni suncem što proviri iza oblaka s vremena na vrijeme, pa sleti na ogoljeni ispružen dlan. Zgazimo neki topli dan bosim nogama, stegnutim u sandale, da zadržimo duže, da dođe i sutra, bar do kraja sedmice, bar do kraja mjeseca. Nismo spremni na stud. Nikada nismo. Samo, nekad nas protresu oluje, vjetrovi, kiše, opustoše nam ulice, podsjete da pohitati kući i ušuškati pod ćebe i nije tako loše.
Nije ni svaka jesen siva. Nekad tek neki dani, koji vagaju snagu dva doba i presuđuju u borbi za prevlast - veličanstvenog doba lepršavih haljina i gospođe koja boji hemisferu u najdražu kraljevsku boju zlata, sa primjesama vatrene crvene, umorne smeđe i elegantne bakarne tonove.
I ovaj dan je takav. Ali, nešto ne štima. Ona stoji KRAJ prozora sama i vidi crvene jabuke. Imaju jeseni svoje čari. Ovo stablo ima naizgled lijepe, ali opore plodove, od kojih se zašareni dvorište i pretvori se u najljepšu odu jeseni. Tu će dočekati prvi snijeg - mirisne, crvene i opore. Jedina svrha im je da probude čežnju za jeseni, njenim plodovima i da u ovakvom danu nekome budu boja.

Budimo boja sebi i dragim ljudima. Mozda im danas baš to treba...

Đurđevdanska

Potopila je nama naša baba Rosa te davne, možda 2002. u bijeli plastični bokal koga više nema, kao ni nje, drijena da budemo zdravi, i jednu rumenu jabuku da joj budemo rumeni. Sigurno da to nije činila samo te godine, ali tu pamtim; ostala je slika te zore ispod široke krošnje probeharale jabuke, osjećaj jutarnje jeze koja prožima cijelo tijelo i dodir hladne vode na dlanu, pomiješane sa žutim sitnim cvjetovima.

I svaki put, na današnji dan, u očima zasija ona stara sjeta, probudi se onaj osjećaj da više nije isto, da je bolje, ali da voda nije onako hladna, da nema više one jabuke u toj istoj vodi, da ne ustajemo onako rano, da ne moramo izaći da se umijemo, rasanimo. I ne bih vjerovala da će mi nekad baš to faliti. I one šetnje, nakon upaljene svijeće u slavu Svetog Đorđa, preskakanja potoka niz polje, branja ljubičica koje nigdje tako ne mirišu, kao u onoj strani pored kuće. 

Danas, kad su neki novi ljudi sa nama, sjećanja tinjaju, neka i gasnu u nepovrat, ruše se poput krovova na starim seoskim građevinama. Grabim ih, jer je život sazdan od sjećanja, uspomena i snova. A krovovi se ruše... Seoska škola, šumarnica, prodavnica...

Ne možemo im ništa, ali nekad nam je škola bila kao neka tvrđava, neki zaostatak iz prošlog vremena, kao da smo tamo mogli da putujemo kroz vrijeme. 

Ona nam je bila cilj. Kad si mali, svi nešto rade i niko neće da te vodi do tamo, pa onda nekoga ubijediš i spremaš se kao da ideš na neku ekspediciju na najvišu planinu. Poneseš vode i sendvič. I onda odeš i vidis ih tamo kako uče slova. A već su sad odrasli ljudi, i njihova djeca završila školu, mozda i unučad. 

I pojedeš jednu divlju trešnju. Pokupiš sa zemlje, jer, čisto je. Tuda svakako ide samo onaj jedan smeđi konj. I ne mozes više. Ljuto. 

Pa, onda do prodavnice i u krađu jabuka. A, ne znam ni od koga ili čega ih krademo. Pa, do čatrnje, da popijemo vode. Mada, ne valja poslije jabuka, kažu. I niz polje do knežaka.

I danas sve stoji, čeka neke nove posjete,koje će pričekati na neke nove ljude, ili možda baš na nas, u nekim budćim danima, kad ljeto stigne na sjevernu hemisferu, kad užurbane dane zamijenimo mirnim u prirodi, gdje je jedina odrednica svitanje i sumrak. 

Danas, nismo tamo. Danas smo sa nekim novim dragim ljudima, na nekim novim mjestima. Uz obećanje da će narednog Đurđevdana u bokalu biti potopljeni drijen i jedna crvena jabuka...

Vraćam se...

Za vas, uz koje sam naučila mnogo, čijim uspjesima se radujem kao da su moji, koji ste u mojim molitvama – najbliže srcu!

Nit' je rosa, nit' je jarko sunce

To se Gospod uselio u me

            Proljeće polako istjeruje mračne zimske dane sa juga, tamo uvijek najprije dođe, da obraduje Hercegovce Trebinjce, nenavikle na hladnoću sa kojom se teško mire. Tada nekad, i nas put dovede krivudavim putevima i asfaltom prepunim rupa u Dučićevo Trebinje, spoj hercegovačkog krša i mediteranske klime, sa bečkim manirima, (ne)čast izuzecima.

            A dovede nas tamo „Teologija u javnoj sferi“, simpozijum teologa i filozofa, te svih onih koje zanima veza religije i svakodnevice, politike, sociologije, psihologije i feminizma. Čuli smo izuzetne ljude, ponešto naučili; mislili, jeli i pili, što nam je bio jedini zadatak, kako reče vladika Grigorije. Dočekao nas je tim riječima, a Saborna crkva Preobraženja Gospodnjeg zvonkim glasovima hora: „Srce moje beše tvrđe od najtvrđeg kamena...“Samo je trebalo da mislimo. Ovih pet februarskih dana koji slute proljeće, prošlo je kao „dlanom o dlan“, a mi sjedinjeni sami sa sobom, korak bliže vlastitoj duši, koju imadosmo na dlanu, kao Trebinje sa Crkvine onog četvrtka u smiraj dana kad tamo bješe samo vjetar i mi, da na još jednom vidikovcu razmijenimo čupave zagrljaje.

            Pratili nas i sunce i vjetar, kiša se smilovala i otišla među neke tužnije ljude, jer mi nismo morali biti srećni, samo doći u dodir sa vlastitom dušom, ogrijanom i toplom pod nebom Hercegovine.

            Pet dana su nas vodile noge da tražimo put ka još neotkrivenim dijelovima grada u kom sam se rodila prije 23 godine i do sad ne udahnuh njegove mirise ovako, kad mi je glava usnula na jastuku i zora me budila, a zagrljaji dragih mi ljudi hrabrili i davali energiju. Onu beskonačnu, iskonsku, što se presijava u Trebišnjici, u očima njenih ribara, u luku Arslanagića mosta, svečanoj bijeloj kori platana, popločanim ulicama i Dučićevom pogledu na svoj grad, sa onog vrha gdje se najljepše grli i upućuju najljepše riječi, ljudima voljenim i usnulom gradu.

            U tom gradu se pomolismo, zajedno, naučismo mnogo i stupismo u kontakt sa Bogom u dubini našeg bića, jer On tamo obitava, tamo obitava ljubav, a između ta dva pojma povlačim paralelu; „Bistra voda opojna i čista, jer mi srce k'o biser zablista“.

            Kako su nas dočekali, tako su nas i ispratili, sa razlikom od pet dana, pet noći, osjećajem mira i neke čiste i tanane ljubavi, nade, vjere i možda malo mudrosti, koja nekako tajanstveno leži u hercegovačkom kamenu i suncu koje se o njega odbija.

Nit'  je rosa, nit' je jarko sunce...