I svaki put, na današnji dan, u očima zasija ona stara sjeta, probudi se onaj osjećaj da više nije isto, da je bolje, ali da voda nije onako hladna, da nema više one jabuke u toj istoj vodi, da ne ustajemo onako rano, da ne moramo izaći da se umijemo, rasanimo. I ne bih vjerovala da će mi nekad baš to faliti. I one šetnje, nakon upaljene svijeće u slavu Svetog Đorđa, preskakanja potoka niz polje, branja ljubičica koje nigdje tako ne mirišu, kao u onoj strani pored kuće.
Danas, kad su neki novi ljudi sa nama, sjećanja tinjaju, neka i gasnu u nepovrat, ruše se poput krovova na starim seoskim građevinama. Grabim ih, jer je život sazdan od sjećanja, uspomena i snova. A krovovi se ruše... Seoska škola, šumarnica, prodavnica...
Ne možemo im ništa, ali nekad nam je škola bila kao neka tvrđava, neki zaostatak iz prošlog vremena, kao da smo tamo mogli da putujemo kroz vrijeme.
Ona nam je bila cilj. Kad si mali, svi nešto rade i niko neće da te vodi do tamo, pa onda nekoga ubijediš i spremaš se kao da ideš na neku ekspediciju na najvišu planinu. Poneseš vode i sendvič. I onda odeš i vidis ih tamo kako uče slova. A već su sad odrasli ljudi, i njihova djeca završila školu, mozda i unučad.
I pojedeš jednu divlju trešnju. Pokupiš sa zemlje, jer, čisto je. Tuda svakako ide samo onaj jedan smeđi konj. I ne mozes više. Ljuto.
Pa, onda do prodavnice i u krađu jabuka. A, ne znam ni od koga ili čega ih krademo. Pa, do čatrnje, da popijemo vode. Mada, ne valja poslije jabuka, kažu. I niz polje do knežaka.
I danas sve stoji, čeka neke nove posjete,koje će pričekati na neke nove ljude, ili možda baš na nas, u nekim budćim danima, kad ljeto stigne na sjevernu hemisferu, kad užurbane dane zamijenimo mirnim u prirodi, gdje je jedina odrednica svitanje i sumrak.
Danas, nismo tamo. Danas smo sa nekim novim dragim ljudima, na nekim novim mjestima. Uz obećanje da će narednog Đurđevdana u bokalu biti potopljeni drijen i jedna crvena jabuka...
