Kroz otvoren prozor ulazi jesen. Ni traga dnevnoj vedrini nekog davnog septembra. Pamti se ono što je danas i sad: siv dan, prohladan, neko tmurno popodne poslije prvih jesenjih oluja. Danas su umrle boje. Zelena, zagasita, čeka da joj jesen oboji lišće i čeka svoj smiraj pred hladne dane. Plava na nebu djeluje kao igra na listu bloka 4 nevještog djeteta kome su po prvi put u ruke date vodene boje. Neka tmurna sivoplava, sa pojedinim mjestima bijele. Ni nebu, kao ni papiru, ne prija previše vode. To su ona mjesta gdje tvrdi papir omekša i uvije se pod mokrom četkom u ruci uplašenog djeteta - pade li sav trud u vodu?
No, nije hladno. Užarenoj koži prijaju polomljeni kišobrani i zalutale okrugle kapi kiše. Još grčevito stišćemo u šake krajičke ljeta, ohrabreni suncem što proviri iza oblaka s vremena na vrijeme, pa sleti na ogoljeni ispružen dlan. Zgazimo neki topli dan bosim nogama, stegnutim u sandale, da zadržimo duže, da dođe i sutra, bar do kraja sedmice, bar do kraja mjeseca. Nismo spremni na stud. Nikada nismo. Samo, nekad nas protresu oluje, vjetrovi, kiše, opustoše nam ulice, podsjete da pohitati kući i ušuškati pod ćebe i nije tako loše.
Nije ni svaka jesen siva. Nekad tek neki dani, koji vagaju snagu dva doba i presuđuju u borbi za prevlast - veličanstvenog doba lepršavih haljina i gospođe koja boji hemisferu u najdražu kraljevsku boju zlata, sa primjesama vatrene crvene, umorne smeđe i elegantne bakarne tonove.
I ovaj dan je takav. Ali, nešto ne štima. Ona stoji KRAJ prozora sama i vidi crvene jabuke. Imaju jeseni svoje čari. Ovo stablo ima naizgled lijepe, ali opore plodove, od kojih se zašareni dvorište i pretvori se u najljepšu odu jeseni. Tu će dočekati prvi snijeg - mirisne, crvene i opore. Jedina svrha im je da probude čežnju za jeseni, njenim plodovima i da u ovakvom danu nekome budu boja.
Budimo boja sebi i dragim ljudima. Mozda im danas baš to treba...
