Osvanuo je lijep i sunčan dan na benzinskoj „crpki“ u Hrvatskoj, gdje su se zaustavila dva autobusa hercegovačkih ulizica na prvoj pauzi poslije prvih šest sati vožnje (od ukupno tridesetak). Protežući umorne noge i razbuđujući sanjive oči, pogledali smo u tek izlazeće sunce (bez asocijacija na predizborne slogane, moliću) i prošetali smo da kupimo kafu i deslio se nešto očekivano, ali nešto na šta nismo ranije mislili. Kafa je bila "Frank" ("Franck"), od koje smo se instant poustašili! Izgleda da nismo neki patriote, trebalo je da ponesemo neku domaću u termos flašicama.
Možda je ova bajkovita scena „zarudjele zore“ bacila u sjenu ulizice, pa da im se vratimo i pružimo im zasluženi prostor. Među njima su se našli 49 ljudi, koji su svoje talente odlučili da „ulože“ pjevajući u crkvenim horovima u Trebinju (najvećem leglu ulizica), Bileći, Gacku, Nevesinju (na šta je spalo junaštvo!?) i Mostaru (koji se ulizuje i na multi-kulti osnovama), svake nedjelje i praznika pjevajući u slavu života, ljubavi, dakle Boga. Među tih 49, čak njih je 26 maloljetno! Tako mladi, a već ulizice! Kuda ide ovaj svijet!?
Bio bi grijeh kada ne bismo spomenuli osam ulizica u mantijama, koji su na put krenuli sa pripadajućim popadijama i podmlatkom, dok su neke ostale kući, vjerovatno ne želeći da se ulizuju. Tu su i oni koji im pomažu da vrše indoktrinaciju ovih maloljetnika, čak sedam vjeroučitelja! Kakva kriminalna organizacija!
S razlogom sam spomenula prvo ove sa „funkcijama“, pa ću tek spomenuti nas ostale ulizice, koji se, inače, nazivamo vjerni narod, no, taj naziv sada pada u zaborav. Među nama je bilo uspješnih studenata, cijenjenih profesora, uglednih građana Hercegovine (čitaj: ulizica), koji su put Njemačke krenuli da potraže svoju korist.
Sunčani dani su osvitali svih narednih dana, odisali slobodom, evropskim redom i čistoćom i da naglasim, bez smeća! Evo i kratka novinarska lekcija, provjera informacija je ključ za proizvodnju vijesti, što, nažalost, ne vrijedi i za blogere. Lekcija za ulizice, ako požele da pišu blog o putovanju u Njemačku, naravno.
S obzirom da je za ovih skoro dvadeset godina naš Griša (oprostite na nazivu od milošte, ali valjda ulizice smiju da budu malo prisnije) stekao solidnu publiku i računajući na nedolazak ovih koji nisu imali para za avionsku kartu, a busom im se nije dalo, pozvao je svoje horove, svoje sveštenike, svoj narod (jer mi jesmo njegovi i on jeste naš) da popunimo crkvicu u Dizeldorfu. Ne bi ona bila prazna, da naglasim, pravoslavce je tamo obradovao njegov dolazak i bili su u šoku odakle nam toliko ljubavi prema njemu. A, nisu, jadni, znali da se samo ulizujemo.
Kako smo tek početnici u ulizivačkim aktivnostima, te mnoge od nas vladika nije ni vidio, molimo one koji su u mogućnosti da ovaj tekst, sa popratnim spiskom ulizica, proslijede Griši. Mi smo iz „publike“ slali svoju ljubav, molitve, te iste valja kompenzovati njemačkim papirima i nekim poslićima, dok se ne snađemo za nešto bolje. Mi ćemo do tada učiti njemački kod profesora Nemanje, najemacipovanije ulizice iz busa broj jedan.
Dok smo još u Hercegovini, pozvaću, u ulizivačkom stilu, na ljubav i predizbornu toleranciju, te da nedjelje na predizbornim tribinama zamijenimo nedjeljama na liturgiji. Ulizice ćete naći baš tamo, dođite da se upoznamo. Poziv upućujem u svoje lično ime, ali i u ime sveštenika ulizica, kao i onih koji su na svoju sreću ili nesreću izbjegli ovu etiketu. Naravno, ulizice ljubav šalju svim ljudima dobrog srca, bili oni ateisti, jevreji, muslimani, budisti, nije ni važno. Ipak, nas je Griša nečemu naučio.
Do sljedećeg ulizivanja, Bog vam pomogao!
Ulizica iz busa za Njemačku