Preko praga...

            Nije uvijek lako događaje pretočiti u riječi. Mnogo je lakše opisati stanje i emociju, jer to je nešto lično naše, što nam niko ne može reći da nije tačno. Preda mnom je jedan  poprilično težak zadatak – da među margine ovog teksta uhvatim dešavanja, ali i proživim i opišem emocije stotinak ljudi koji su se uputili prema Dizeldorfu.

            Dizeldorf je glavni grad njemačke pokrajine Sjeverna Rajna-Vestfalija i njen drugi grad po veličini. Odlukom novoizabranog episkopa Eparhije frankfurtske i sve Njemačke Grigorija (Durića), Dizeldorf postaje eparhijsko sjedište. Svojevrsna multireligijska metropola, kako se Dizeldorf često naziva, tim povodom je postala cilj našeg putovanja – ustoličenje, uvijek našeg, vladike Grigorija.

            Na putovanje autobusima u trajanju od tridesetak sati krenuli su stanovnici hercegovačkih gradova da isprate čovjeka koji je od 1999. godine bio na čelu Eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske. Oko ponoći, u noći sa 13. na 14. septembar, svoja mjesta zauzeli su horovi iz Trebinja, Bileće, Gacka, Nevesinja i Mostara, vjeroučitelji, sveštenici i vjernici. Pomalo nervozni zbog dalekog puta proveli smo prethodni dan u iščekivanju, te je polazak donio olakšanje – svaki sat vožnje vodio nas je bliže crkvi Svetog Save i skraćivao sate do te značajne nedjelje.

Svitanje na proputovanju kroz Hrvatsku

Crkva Svetih Ćirila i Metodija u Ljubljani

Ulaz u crkvu u Ljubljani

           Nakon izlaska iz Bosne i Hercegovine, preko Hrvatske i dijelom Slovenije, stigli smo na naše prvo odredište – crkva Svetih Ćirila i Metodija u Ljubljani. Crkva je građena u periodu od 1932. do 1936. godine, jednaka kao crkve u Mariboru i Celju. Ljubljanska crkva jedina je preživjela Drugi svjetski rat, zahvaljujući činjenici da se nalazila u regiji koju je kontrolisala italijanska vojska. 

Proteklih 35 godina, od 1983. godine u ovoj crkvi Bogu služi sveštenik Peran Bošković. Pokazao se kao dobar domaćin, te je umorne putnike ugostio na ručku u parohijskom domu, a potom poveo u obilazak crkve i uputio kako da obiđemo najljepše ljubljanske ulice. U znak zahvalnosti, crkvom se orila pjesma, izvođena izvježbanim glasovima pet hercegovačkih horova.

Ručak u Lubljani

Ljubljana

         

Mladinska knjiga, Ljubljana

   

Trg Franca Prešerna, Ljubljana

          

France Prešern, Ljubljana

           

Grad na rijeci Ljubljanici

           U predvečerje toga dana, zaputili smo se ka Štutgartu, željni odmora i sna, a tamo smo stigli u noći sa petka na subotu. Nakon kratkog odmora, doručka i impresivnog pogleda na grad, koji se pruža ispred hostela u kom smo bili smješteni, krenuli smo dalje, put Kelna.

Pogled na Štutgart

           Neka srdačna i topla atmosfera dočekala nas je u Kelnu, gotovo porodična. Sa svih strana glasovi dobrodošlice, miris roštilja i široki osmijesi na licima domaćina.

-          „Dobro nam došli!“

-          „Naprijed!“ i tek jedna oduševljena rečenica mališana:

-          „Majko, ovo su naši!?“

Crkva Vozviženja Časnog Krsta, Keln

           

Sveštenici Neđo i Mladen Janjić sa gostima

        

           U kelnskom hramu Vozviženja Časnog Krsta porodična atmosfera može se objasniti još jednim neobičnim primjerom – sveštenici Neđo i Mladen su otac i sin. Znaju se našaliti, gdje su otac i sin, tu mora biti i Duha Svetoga. Tu simbolika ne prestaje, pa su nas upoznali sa istorijom ove građevine, koja je dugo godina bila hram katoličke crkve, posvećen Svetom Duhu.

            Ovaj neobičan slučaj za naše prostore sveštenici objašnjavaju drugačijim prilikama i sredinom u kojoj žive. Kažu kako je ovaj kompleks koji čini, uz crkvu, više objekata, izgrađen 1955. godine, te ga je gradila jedna generacija, koje više, uglavnom, nema, te je iz tog razloga crkveni život zamro. Iz potrebe za dovoljno velikim prostorom, koji može da primi sav vjerni narod, rodila se ideja da odgovore na oglas u novinama i uzmu objekat u zakup na 20 godina. Uz saglasnost vlasnika, crkva je opravoslavljena ikonama, ali i dalje stilom gradnje i arhitektonskim elementima odaje utisak da se radi o katoličkoj crkvi.

            Pored praznika Vozviženja Časnog Krsta, koji crkva proslavlja, još je jedan značajan datum za parohijane. To je praznik posvećen Svetom Arseniju Sremcu, arhiepiskopu srpskom, kome je posvećen paraklis, sa ulazom lijevo pored oltara. Sve je prštalo nekom radošću, iskrenim emocijama i svi smo ostali pod utiskom besjede oca Mladena, kojom nas je pozdravio u crkvi:

-          „Nama je svaka radost iz otadžbine velika radost, jer mi smo u tuđini, a tuđa zemlja je uvijek tuga pregolema... Znamo da ste imali iskušenje na putu, ali ljubav se mjeri žrtvom i ta vaša ljubav koju pokazujete vašem, a od sutra našem, episkopu, za nas mnogo znači, jer je to potvrda da ste ga vi u svoje srce smjestili i nosili, i dalje nosite, i da ga ispraćate nama u naručje. I dobro nam došli!“

            Ugostili su nas, učinili nam čast da sa njima dijelimo trpezu i pozvali parohijane, da nam zajedničkim snagama približe ljepote Kelna. Podijelili smo se u grupe, kako bismo svi vidjeli ono što nas zanima u najvećem gradu ove pokrajine.

Večera u Kelnu

Kelnska katedrala

            Grad na Rajni je jedan od najstarijih gradova u Njemačkoj, a osnovali su ga Rimljani, 50. godine nove ere. Prvo što se u Kelnu mora posjetiti je Kelnska katedrala (Kölner Dom), sjedište rimokatoličke nadbiskupije. Sa gradnjom ove gotičke građevine započeto je 1248. godine, a ona je, prema originalnom planu, završena 1880. godine. Prema visini, treća je u svijetu, a druga u Njemačkoj. Posvećena je Simonu Petru i Bogorodici.  Tokom Drugog svjetskog rata, grad je gotovo u potpunosti razoren, ali je vrlo brzo i obnovljen, dok je katedrala preživjela ove teške godine. U njoj se danas nalaze mošti Sveta tri mudraca, a zanimljiv je podatak da se na njenim tornjevima nalazi 12 zvona.

Ulaz u Kelnsku katedralu

            Keln je mjesto nastanka kolonjske vode, te se u ovom gradu nalazi muzej čiji eksponati više prijaju čulu mirisa, nego li vizuelnom.

            Ako govorimo o tečnim kulturnim tekovinama ovog grada, onda ne možemo, a da ne spomenemo pivo koje se prizvodi u Kelnu – Kölsch pivo.

Kölsch pivo

            Vrijedi spomenuti i gradski sajam, koji je domaćin brojnih trgovačkih sajmova, te poznati februarski karneval. Malo je vremena bilo da se obiđu znamenitosti grada, ali su se naši vodiči potrudili da u kratko vrijeme uklope najzanimljivije priče o gradu na Rajni, pa im na tome zahvaljujemo.

            Duga večernja šetnja kraj Rajne, za kraj dana, odvela nas je do hostela, u kom je bilo predviđeno da provedemo dvije noći, koje su bile pred nama. A, pred nama je bio veliki dan, zbog kog smo i prevalili toliki put.

Sumrak u Kelnu

            Rano ujutru, u nedjelju, 16. septembra, krenuli smo u Dizeldorf. Dizeldorf je grad čije ime znači selo na Dizelu, rječici, na čijem ušću u Rajnu je poniklo naselje, koje je danas izraslo u veliki grad.

            Treba li da pišem o onom što su prenijeli svi mediji, o onom o čemu smo svi čitali, gledali, slušali? Ustoličenju vladika ne prisustvujemo svaki dan, a ako nam se, pak, desi, bar jednom u životu, neka bude čast i sreća, ako vam nije previše žao onih koji odlaze.

            Onih koje smo došli da ispratimo iz ljubavi i zahvalnosti. Ovdje moram govoriti samo u svoje ime. Ja sam plakala uz njegove besjede. U Trebinju. U Mostaru. U Žitomisliću. U Prebilovcima. U Nevesinju. Na Palama. Oni koji me poznaju reći će da put do mojih suza nije teško naći. Ali, on me ne poznaje. On svojim besjedama (koje su zasigurno, pored njegovih molitvi, najvrijednije što nam nudi) dira ono univerzalno u čovjeku, odgovara na njegova pitanja o bitisanju na zemlji, a njegov odgovor na sva naša pitanja je ljubav.

-          „I dao bih sve da nikad ne odete od mene.“

               U toj crkvi, toga dana, darivali smo mi svoje molitve i svoju ljubav, a ona nam se vratila u samo jednoj rečenici.

Episkop Eparhije frankfurtske i sve Njemačke Grigorije, izvor: Hercegovina Promo

Crkva Svetog Save u Dizeldorfu

            Naše crkve su pune, u njima se radujemo i volimo, u njima pjevamo. Tu pjesmu su poklonili naši horovi svim okupljenim pravoslavcima iz svih dijelova Evrope, ali i gostima drugih vjeroispovijesti, tokom kulturno-umjetničkog programa nakon liturgije. Ničim manje domaćini nisu uzvratili, pa su za sami početak predstavili svoje najmlađe sa izvođenjem pjesme „Tamo daleko“, odmah zatim nešto starije, a onda i svoje folkloraše.

            Grade na Dizelu, grade na Rajni, možda se i ti čudiš kako to da smo došli. Ti koji imaš Šumana, ti koji imaš Mendelsona, o tebi pjeva Hajne. Naš je vladika otišao preko praga, tebi.

„Jedna se odroni zvezda

sa svoje visine jasne!

Ono je ljubavi zvezda 

Što tamo pada i gasne...“ („Jedna se odroni zvezda“, Hajnrih Hajne)