Rasteš...

Tačno prije tri godine, 17. jula 2015. godine, ispao mi je telefon iz ruku od šoka kada sam saznala da je na ovaj svijet stigao moj zlatni dječak. Ne, nisam znala da dolazi, nisam ni osjetila da se nešto neobično dešava. Ništa od tih neobičnih stvari mi nije ukazalo da dolazi. A, samo par dana kasnije vidjela sam smotuljak, neku neobičnu gomilicu smežurane kože, crne kose i sićušne "bebeće" odjeće. Pamtim taj naš prvi susret po tome što sam jela pipun (dinju), koji ne volim, sa njegovom mamom, koju volim. I želim da, jednog dana, ove virtuelne redove pročita, pa da uporedi s tim koliko ću ga voljeti u tom trenutku. 

Ručno rađeni pano

I želim da ostanu zapisane neke naše sitne ludosti i svi moji ponosi zapakovani u jednog savršeno ludog trogodišnjaka. Onog koji je sa pola godine rado boravio u mom naručju, koji je sa devet mjeseci pratio pogledom moje patike šunjalice i radovao se njihovim šarenim bojama, koji je sa okruglo godinom postao moje kumče, koji je unio radost sa svakom svojom naučenom riječju i koji sada sa tri sam ode iz kafića do kioska  da kupi svoje omiljene bombone. 

On nikada ne želi da ja odem kući. Jednostavno, ne želi. Kada ga pitate gdje ću da prespavam, on kaže da ćemo spavati u istom krevetu. A mama? - "Mama, nje znam, njema sa kim."

Naše prvo "čuvanje" bez prisustva njegove porodice proteklo je tako da je na kraju rekao "Uvek ćeš me ti ćuvati". I kada je ugledao mamu, rekao mi je: "A ti sad nemoj kući".

On je pravi mali domaćin, koji o svima brine. "Ade, D'agana, dođi da sjažemo diva, mola da se ladi!"

Jedne noći je bila oluja. Znam da se plaši kad grmi i da voli da se ušuška. Rekoh mu da sam se uplašila grmljavine, a on meni kaže: "Nisi, ja sam bio tamo i ćuvao sam te!" Kako ga ne izgrliti, izljubiti u kosu, pošto je tamo dozvoljeno, da ne mora da se obriše od silnog cmakanja.

Kako ga ne voljeti kad svoje ruke ovije oko mog vrata, nasloni glavu na rame i tako dugo ćuti i diše, pa se ponekad iznervira, jer ga golica moja kosa po ušima. I onda opet ćuti i grli. 

Nekad pomislim da je nekim čudnim načinom naslijedio neke moje osobine. On noću jede, u snu, nesvjestan da to čini baš kao i ja. Smiješan je kad trči, a ja trčim samo s njim. Da pobjegnemo od kiše, a on ljudima viče: "B'ežte, narodiiiii!" Ili samo zato, jer se njemu trči...

Ono što još dijelimo jeste ljubav prema životinjama. Velika, prevelika, ogromna!

On je jednostavno jedinstven. Onaj mudri um u tijelu trogodišnjaka. Trogodišnjaka! Već trogodišnjaka. Sposobnog da sluša, pamti, priča, gleda. Gleda svog Zmaja Belaja i Lopticu Skočicu u vrtiću i da ne trepne. Uživa. Grli!

I poklanja! Za svoj rođendan poklonio mi je cvijet iz dvorišta svoje bake. Pitala sam ga da li će ga baka ružiti, a on je meni začuđeno odgovorio: "Pa, neću više!", sa izrazom na licu "ludo jedna, šta to pitaš, pa tebi sam ubrao cvijet".

A za slavu, za slavu sam dobila, ni manje ni više, nego ljigavca! Najsavršenijeg ljigavca na svijetu. Prvog kog mi je neko poklonio.

Ovim tekstom dajem obećanje, svoju malu zakletvu da ću se truditi da budem najbolja kuma na svijetu, koja zna da grli, voli, sluša, pamti koja mu je omiljena boja, bombone, sok, voće, majica. Onaj ko to ne bude činio, propustiće da poznaje ovo malo čudo, trogodišnjeg plavušana, zlatnog dječaka, sa očima boje neba, dušom mekanom poput pufnastih oblaka i srcem od čistog zlata!