ponedjeljak, 15. srpnja 2019.

Četiri svjećice na torti


            Ima već četiri godine! Kad su prošle i kako - ne znam, ali vidim da mu zagrljaj postaje čvršći i da može sam da skoči sa zidića. Volim taj zagrljaj, volim to što, otkad je počeo šeprtljavo da hoda, pri svakom susretu mi trči u susret i obraduje mi se, bez izuzetka.

            


Ne mogu reći da nešto kod njega ne volim. Ali, možda mi je najslađa ta njegova jednostavnost i prostodušnost. Nije mu baš najjasnije zašto sam mu kupila patike, ako već ima jedne. A, mogla sam lijepo kupiti traktor. Nema veze što ima već, ne jedan, nego svih veličina i od svih materijala.
            Traktori su svakako najzanimljivija igračka, jer mora da ore baštu, djedu, komšinici i ako ga još ko pozove. Ako ne bude zemljoradnik, biće majstor, jer svaka igračka može postati bušilica, a pravi čekić u ruci postaje čista sreća na njegovom licu.
            Volim što mu je jedna zahtjevnija šetnja prava pustolovina, jer sve njegova mašta pretvara u čaroliju. I borba protiv vjetra ga ne ometa da na vrh brda istrči bez pauze. Onda želi da najbrže pojede parče pice u pekari, pa da popije „sok od Cedevite“, dok ga češkamo po leđima. Malo mama, malo kuma, koje su ga pomalo obje rodile. Kako? „Mama je rodila kumu, a kuma mene!“
Ušuškan!


2016.

            A nisam, samo ga volim kao da jesam i nemam posebnije ljubavi u svom životu, a mogu reći da sam srećna, jer zaista mnogo volim. I od onog dana kad je šeprtljavo kružio oko mojih nogu, kad sam mu na njegov prvi rođendan postala kuma, traje moja želja da mu moj zagrljaj nadomjesti sve one, prema kojima je širio ruke, a oni ostajali nijemi pred njegovim milim licem.

            I tu sam, da zagrlim, da utješim, da ispričam priču, da guram na ljulji, da pridržim čekić, da dam odgovore na pitanja, koje ni sama ne znam, ali mi ih on sam daje. Nema u njemu ničeg lošeg, pokvarenog i od njega glava ne boli. To je ono kvalitetno utrošeno vrijeme, koliko god malo da ga ima.
Tri, četiriiiii, saaad!

            Volim što uz nas može da poleti. Makar na kratko, makar ne tako visoko, ali da uvijek zna da će u svim svojim letovima imati nekog da ga ponese, pogura i dočeka u zagrljaj, onaj sa početka priče.
            Jer, ♯kumavolikumče












Nema komentara:

Objavi komentar