Četiri svjećice na torti

            Ima već četiri godine! Kad su prošle i kako - ne znam, ali vidim da mu zagrljaj postaje čvršći i da može sam da skoči sa zidića. Volim taj zagrljaj, volim to što, otkad je počeo šeprtljavo da hoda, pri svakom susretu mi trči u susret i obraduje mi se, bez izuzetka.

            

Ne mogu reći da nešto kod njega ne volim. Ali, možda mi je najslađa ta njegova jednostavnost i prostodušnost. Nije mu baš najjasnije zašto sam mu kupila patike, ako već ima jedne. A, mogla sam lijepo kupiti traktor. Nema veze što ima već, ne jedan, nego svih veličina i od svih materijala.

            Traktori su svakako najzanimljivija igračka, jer mora da ore baštu, djedu, komšinici i ako ga još ko pozove. Ako ne bude zemljoradnik, biće majstor, jer svaka igračka može postati bušilica, a pravi čekić u ruci postaje čista sreća na njegovom licu.

            Volim što mu je jedna zahtjevnija šetnja prava pustolovina, jer sve njegova mašta pretvara u čaroliju. I borba protiv vjetra ga ne ometa da na vrh brda istrči bez pauze. Onda želi da najbrže pojede parče pice u pekari, pa da popije „sok od Cedevite“, dok ga češkamo po leđima. Malo mama, malo kuma, koje su ga pomalo obje rodile. Kako? „Mama je rodila kumu, a kuma mene!“

Ušuškan!

2016.

            A nisam, samo ga volim kao da jesam i nemam posebnije ljubavi u svom životu, a mogu reći da sam srećna, jer zaista mnogo volim. I od onog dana kad je šeprtljavo kružio oko mojih nogu, kad sam mu na njegov prvi rođendan postala kuma, traje moja želja da mu moj zagrljaj nadomjesti sve one, prema kojima je širio ruke, a oni ostajali nijemi pred njegovim milim licem.

            I tu sam, da zagrlim, da utješim, da ispričam priču, da guram na ljulji, da pridržim čekić, da dam odgovore na pitanja, koje ni sama ne znam, ali mi ih on sam daje. Nema u njemu ničeg lošeg, pokvarenog i od njega glava ne boli. To je ono kvalitetno utrošeno vrijeme, koliko god malo da ga ima.

Tri, četiriiiii, saaad!

            Volim što uz nas može da poleti. Makar na kratko, makar ne tako visoko, ali da uvijek zna da će u svim svojim letovima imati nekog da ga ponese, pogura i dočeka u zagrljaj, onaj sa početka priče.

            Jer, ♯kumavolikumče

Preko praga...

            Nije uvijek lako događaje pretočiti u riječi. Mnogo je lakše opisati stanje i emociju, jer to je nešto lično naše, što nam niko ne može reći da nije tačno. Preda mnom je jedan  poprilično težak zadatak – da među margine ovog teksta uhvatim dešavanja, ali i proživim i opišem emocije stotinak ljudi koji su se uputili prema Dizeldorfu.

            Dizeldorf je glavni grad njemačke pokrajine Sjeverna Rajna-Vestfalija i njen drugi grad po veličini. Odlukom novoizabranog episkopa Eparhije frankfurtske i sve Njemačke Grigorija (Durića), Dizeldorf postaje eparhijsko sjedište. Svojevrsna multireligijska metropola, kako se Dizeldorf često naziva, tim povodom je postala cilj našeg putovanja – ustoličenje, uvijek našeg, vladike Grigorija.

            Na putovanje autobusima u trajanju od tridesetak sati krenuli su stanovnici hercegovačkih gradova da isprate čovjeka koji je od 1999. godine bio na čelu Eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske. Oko ponoći, u noći sa 13. na 14. septembar, svoja mjesta zauzeli su horovi iz Trebinja, Bileće, Gacka, Nevesinja i Mostara, vjeroučitelji, sveštenici i vjernici. Pomalo nervozni zbog dalekog puta proveli smo prethodni dan u iščekivanju, te je polazak donio olakšanje – svaki sat vožnje vodio nas je bliže crkvi Svetog Save i skraćivao sate do te značajne nedjelje.

Svitanje na proputovanju kroz Hrvatsku

Crkva Svetih Ćirila i Metodija u Ljubljani

Ulaz u crkvu u Ljubljani

           Nakon izlaska iz Bosne i Hercegovine, preko Hrvatske i dijelom Slovenije, stigli smo na naše prvo odredište – crkva Svetih Ćirila i Metodija u Ljubljani. Crkva je građena u periodu od 1932. do 1936. godine, jednaka kao crkve u Mariboru i Celju. Ljubljanska crkva jedina je preživjela Drugi svjetski rat, zahvaljujući činjenici da se nalazila u regiji koju je kontrolisala italijanska vojska. 

Proteklih 35 godina, od 1983. godine u ovoj crkvi Bogu služi sveštenik Peran Bošković. Pokazao se kao dobar domaćin, te je umorne putnike ugostio na ručku u parohijskom domu, a potom poveo u obilazak crkve i uputio kako da obiđemo najljepše ljubljanske ulice. U znak zahvalnosti, crkvom se orila pjesma, izvođena izvježbanim glasovima pet hercegovačkih horova.

Ručak u Lubljani

Ljubljana

         

Mladinska knjiga, Ljubljana

   

Trg Franca Prešerna, Ljubljana

          

France Prešern, Ljubljana

           

Grad na rijeci Ljubljanici

           U predvečerje toga dana, zaputili smo se ka Štutgartu, željni odmora i sna, a tamo smo stigli u noći sa petka na subotu. Nakon kratkog odmora, doručka i impresivnog pogleda na grad, koji se pruža ispred hostela u kom smo bili smješteni, krenuli smo dalje, put Kelna.

Pogled na Štutgart

           Neka srdačna i topla atmosfera dočekala nas je u Kelnu, gotovo porodična. Sa svih strana glasovi dobrodošlice, miris roštilja i široki osmijesi na licima domaćina.

-          „Dobro nam došli!“

-          „Naprijed!“ i tek jedna oduševljena rečenica mališana:

-          „Majko, ovo su naši!?“

Crkva Vozviženja Časnog Krsta, Keln

           

Sveštenici Neđo i Mladen Janjić sa gostima

        

           U kelnskom hramu Vozviženja Časnog Krsta porodična atmosfera može se objasniti još jednim neobičnim primjerom – sveštenici Neđo i Mladen su otac i sin. Znaju se našaliti, gdje su otac i sin, tu mora biti i Duha Svetoga. Tu simbolika ne prestaje, pa su nas upoznali sa istorijom ove građevine, koja je dugo godina bila hram katoličke crkve, posvećen Svetom Duhu.

            Ovaj neobičan slučaj za naše prostore sveštenici objašnjavaju drugačijim prilikama i sredinom u kojoj žive. Kažu kako je ovaj kompleks koji čini, uz crkvu, više objekata, izgrađen 1955. godine, te ga je gradila jedna generacija, koje više, uglavnom, nema, te je iz tog razloga crkveni život zamro. Iz potrebe za dovoljno velikim prostorom, koji može da primi sav vjerni narod, rodila se ideja da odgovore na oglas u novinama i uzmu objekat u zakup na 20 godina. Uz saglasnost vlasnika, crkva je opravoslavljena ikonama, ali i dalje stilom gradnje i arhitektonskim elementima odaje utisak da se radi o katoličkoj crkvi.

            Pored praznika Vozviženja Časnog Krsta, koji crkva proslavlja, još je jedan značajan datum za parohijane. To je praznik posvećen Svetom Arseniju Sremcu, arhiepiskopu srpskom, kome je posvećen paraklis, sa ulazom lijevo pored oltara. Sve je prštalo nekom radošću, iskrenim emocijama i svi smo ostali pod utiskom besjede oca Mladena, kojom nas je pozdravio u crkvi:

-          „Nama je svaka radost iz otadžbine velika radost, jer mi smo u tuđini, a tuđa zemlja je uvijek tuga pregolema... Znamo da ste imali iskušenje na putu, ali ljubav se mjeri žrtvom i ta vaša ljubav koju pokazujete vašem, a od sutra našem, episkopu, za nas mnogo znači, jer je to potvrda da ste ga vi u svoje srce smjestili i nosili, i dalje nosite, i da ga ispraćate nama u naručje. I dobro nam došli!“

            Ugostili su nas, učinili nam čast da sa njima dijelimo trpezu i pozvali parohijane, da nam zajedničkim snagama približe ljepote Kelna. Podijelili smo se u grupe, kako bismo svi vidjeli ono što nas zanima u najvećem gradu ove pokrajine.

Večera u Kelnu

Kelnska katedrala

            Grad na Rajni je jedan od najstarijih gradova u Njemačkoj, a osnovali su ga Rimljani, 50. godine nove ere. Prvo što se u Kelnu mora posjetiti je Kelnska katedrala (Kölner Dom), sjedište rimokatoličke nadbiskupije. Sa gradnjom ove gotičke građevine započeto je 1248. godine, a ona je, prema originalnom planu, završena 1880. godine. Prema visini, treća je u svijetu, a druga u Njemačkoj. Posvećena je Simonu Petru i Bogorodici.  Tokom Drugog svjetskog rata, grad je gotovo u potpunosti razoren, ali je vrlo brzo i obnovljen, dok je katedrala preživjela ove teške godine. U njoj se danas nalaze mošti Sveta tri mudraca, a zanimljiv je podatak da se na njenim tornjevima nalazi 12 zvona.

Ulaz u Kelnsku katedralu

            Keln je mjesto nastanka kolonjske vode, te se u ovom gradu nalazi muzej čiji eksponati više prijaju čulu mirisa, nego li vizuelnom.

            Ako govorimo o tečnim kulturnim tekovinama ovog grada, onda ne možemo, a da ne spomenemo pivo koje se prizvodi u Kelnu – Kölsch pivo.

Kölsch pivo

            Vrijedi spomenuti i gradski sajam, koji je domaćin brojnih trgovačkih sajmova, te poznati februarski karneval. Malo je vremena bilo da se obiđu znamenitosti grada, ali su se naši vodiči potrudili da u kratko vrijeme uklope najzanimljivije priče o gradu na Rajni, pa im na tome zahvaljujemo.

            Duga večernja šetnja kraj Rajne, za kraj dana, odvela nas je do hostela, u kom je bilo predviđeno da provedemo dvije noći, koje su bile pred nama. A, pred nama je bio veliki dan, zbog kog smo i prevalili toliki put.

Sumrak u Kelnu

            Rano ujutru, u nedjelju, 16. septembra, krenuli smo u Dizeldorf. Dizeldorf je grad čije ime znači selo na Dizelu, rječici, na čijem ušću u Rajnu je poniklo naselje, koje je danas izraslo u veliki grad.

            Treba li da pišem o onom što su prenijeli svi mediji, o onom o čemu smo svi čitali, gledali, slušali? Ustoličenju vladika ne prisustvujemo svaki dan, a ako nam se, pak, desi, bar jednom u životu, neka bude čast i sreća, ako vam nije previše žao onih koji odlaze.

            Onih koje smo došli da ispratimo iz ljubavi i zahvalnosti. Ovdje moram govoriti samo u svoje ime. Ja sam plakala uz njegove besjede. U Trebinju. U Mostaru. U Žitomisliću. U Prebilovcima. U Nevesinju. Na Palama. Oni koji me poznaju reći će da put do mojih suza nije teško naći. Ali, on me ne poznaje. On svojim besjedama (koje su zasigurno, pored njegovih molitvi, najvrijednije što nam nudi) dira ono univerzalno u čovjeku, odgovara na njegova pitanja o bitisanju na zemlji, a njegov odgovor na sva naša pitanja je ljubav.

-          „I dao bih sve da nikad ne odete od mene.“

               U toj crkvi, toga dana, darivali smo mi svoje molitve i svoju ljubav, a ona nam se vratila u samo jednoj rečenici.

Episkop Eparhije frankfurtske i sve Njemačke Grigorije, izvor: Hercegovina Promo

Crkva Svetog Save u Dizeldorfu

            Naše crkve su pune, u njima se radujemo i volimo, u njima pjevamo. Tu pjesmu su poklonili naši horovi svim okupljenim pravoslavcima iz svih dijelova Evrope, ali i gostima drugih vjeroispovijesti, tokom kulturno-umjetničkog programa nakon liturgije. Ničim manje domaćini nisu uzvratili, pa su za sami početak predstavili svoje najmlađe sa izvođenjem pjesme „Tamo daleko“, odmah zatim nešto starije, a onda i svoje folkloraše.

            Grade na Dizelu, grade na Rajni, možda se i ti čudiš kako to da smo došli. Ti koji imaš Šumana, ti koji imaš Mendelsona, o tebi pjeva Hajne. Naš je vladika otišao preko praga, tebi.

„Jedna se odroni zvezda

sa svoje visine jasne!

Ono je ljubavi zvezda 

Što tamo pada i gasne...“ („Jedna se odroni zvezda“, Hajnrih Hajne)

Ulizice se kući vraćaju

Osvanuo je lijep i sunčan dan na benzinskoj „crpki“ u Hrvatskoj, gdje su se zaustavila dva autobusa hercegovačkih ulizica na prvoj pauzi poslije prvih šest sati vožnje (od ukupno tridesetak). Protežući umorne noge i razbuđujući sanjive oči, pogledali smo u tek izlazeće sunce (bez asocijacija na predizborne slogane, moliću) i prošetali smo da kupimo kafu i deslio se nešto očekivano, ali nešto na šta nismo ranije mislili. Kafa je bila "Frank" ("Franck"), od koje smo se instant poustašili! Izgleda da nismo neki patriote, trebalo je da ponesemo neku domaću u termos flašicama.

       Možda je ova bajkovita scena „zarudjele zore“ bacila u sjenu ulizice, pa da im se vratimo i pružimo im zasluženi prostor. Među njima su se našli 49 ljudi, koji su svoje talente odlučili da „ulože“ pjevajući u crkvenim horovima u Trebinju (najvećem leglu ulizica), Bileći, Gacku, Nevesinju (na šta je spalo junaštvo!?) i Mostaru (koji se ulizuje i na multi-kulti osnovama), svake nedjelje i praznika pjevajući u slavu života, ljubavi, dakle Boga. Među tih 49, čak njih je 26 maloljetno! Tako mladi, a već ulizice! Kuda ide ovaj svijet!?
Bio bi grijeh kada ne bismo spomenuli osam ulizica u mantijama, koji su na put krenuli sa pripadajućim popadijama i podmlatkom, dok su neke ostale kući, vjerovatno ne želeći da se ulizuju. Tu su i oni koji im pomažu da vrše indoktrinaciju ovih maloljetnika, čak sedam vjeroučitelja! Kakva kriminalna organizacija!
S razlogom sam spomenula prvo ove sa „funkcijama“, pa ću tek spomenuti nas ostale ulizice, koji se, inače, nazivamo vjerni narod, no, taj naziv sada pada u zaborav. Među nama je bilo uspješnih studenata, cijenjenih profesora, uglednih građana Hercegovine (čitaj: ulizica), koji su put Njemačke krenuli da potraže svoju korist.
Sunčani dani su osvitali svih narednih dana, odisali slobodom, evropskim redom i čistoćom i da naglasim, bez smeća! Evo i kratka novinarska lekcija, provjera informacija je ključ za proizvodnju vijesti, što, nažalost, ne vrijedi i za blogere. Lekcija za ulizice, ako požele da pišu blog o putovanju u Njemačku, naravno.
S obzirom da je za ovih skoro dvadeset godina naš Griša (oprostite na nazivu od milošte, ali valjda ulizice smiju da budu malo prisnije) stekao solidnu publiku i računajući na nedolazak ovih koji nisu imali para za avionsku kartu, a busom im se nije dalo, pozvao je svoje horove, svoje sveštenike, svoj narod (jer mi jesmo njegovi i on jeste naš) da popunimo crkvicu u Dizeldorfu. Ne bi ona bila prazna, da naglasim, pravoslavce je tamo obradovao njegov dolazak i bili su u šoku odakle nam toliko ljubavi prema njemu. A, nisu, jadni, znali da se samo ulizujemo.

       Kako smo tek početnici u ulizivačkim aktivnostima, te mnoge od nas vladika nije ni vidio, molimo one koji su u mogućnosti da ovaj tekst, sa popratnim spiskom ulizica, proslijede Griši. Mi smo iz „publike“ slali svoju ljubav, molitve, te iste valja kompenzovati njemačkim papirima i nekim poslićima, dok se ne snađemo za nešto bolje. Mi ćemo do tada učiti njemački kod profesora Nemanje, najemacipovanije ulizice iz busa broj jedan.
Dok smo još u Hercegovini, pozvaću, u ulizivačkom stilu, na ljubav i predizbornu toleranciju, te da nedjelje na predizbornim tribinama zamijenimo nedjeljama na liturgiji. Ulizice ćete naći baš tamo, dođite da se upoznamo. Poziv upućujem u svoje lično ime, ali i u ime sveštenika ulizica, kao i onih koji su na svoju sreću ili nesreću izbjegli ovu etiketu. Naravno, ulizice ljubav šalju svim ljudima dobrog srca, bili oni ateisti, jevreji, muslimani, budisti, nije ni važno. Ipak, nas je Griša nečemu naučio.
Do sljedećeg ulizivanja, Bog vam pomogao!

Ulizica iz busa za Njemačku

Rasteš...

Tačno prije tri godine, 17. jula 2015. godine, ispao mi je telefon iz ruku od šoka kada sam saznala da je na ovaj svijet stigao moj zlatni dječak. Ne, nisam znala da dolazi, nisam ni osjetila da se nešto neobično dešava. Ništa od tih neobičnih stvari mi nije ukazalo da dolazi. A, samo par dana kasnije vidjela sam smotuljak, neku neobičnu gomilicu smežurane kože, crne kose i sićušne "bebeće" odjeće. Pamtim taj naš prvi susret po tome što sam jela pipun (dinju), koji ne volim, sa njegovom mamom, koju volim. I želim da, jednog dana, ove virtuelne redove pročita, pa da uporedi s tim koliko ću ga voljeti u tom trenutku. 

Ručno rađeni pano

I želim da ostanu zapisane neke naše sitne ludosti i svi moji ponosi zapakovani u jednog savršeno ludog trogodišnjaka. Onog koji je sa pola godine rado boravio u mom naručju, koji je sa devet mjeseci pratio pogledom moje patike šunjalice i radovao se njihovim šarenim bojama, koji je sa okruglo godinom postao moje kumče, koji je unio radost sa svakom svojom naučenom riječju i koji sada sa tri sam ode iz kafića do kioska  da kupi svoje omiljene bombone. 

On nikada ne želi da ja odem kući. Jednostavno, ne želi. Kada ga pitate gdje ću da prespavam, on kaže da ćemo spavati u istom krevetu. A mama? - "Mama, nje znam, njema sa kim."

Naše prvo "čuvanje" bez prisustva njegove porodice proteklo je tako da je na kraju rekao "Uvek ćeš me ti ćuvati". I kada je ugledao mamu, rekao mi je: "A ti sad nemoj kući".

On je pravi mali domaćin, koji o svima brine. "Ade, D'agana, dođi da sjažemo diva, mola da se ladi!"

Jedne noći je bila oluja. Znam da se plaši kad grmi i da voli da se ušuška. Rekoh mu da sam se uplašila grmljavine, a on meni kaže: "Nisi, ja sam bio tamo i ćuvao sam te!" Kako ga ne izgrliti, izljubiti u kosu, pošto je tamo dozvoljeno, da ne mora da se obriše od silnog cmakanja.

Kako ga ne voljeti kad svoje ruke ovije oko mog vrata, nasloni glavu na rame i tako dugo ćuti i diše, pa se ponekad iznervira, jer ga golica moja kosa po ušima. I onda opet ćuti i grli. 

Nekad pomislim da je nekim čudnim načinom naslijedio neke moje osobine. On noću jede, u snu, nesvjestan da to čini baš kao i ja. Smiješan je kad trči, a ja trčim samo s njim. Da pobjegnemo od kiše, a on ljudima viče: "B'ežte, narodiiiii!" Ili samo zato, jer se njemu trči...

Ono što još dijelimo jeste ljubav prema životinjama. Velika, prevelika, ogromna!

On je jednostavno jedinstven. Onaj mudri um u tijelu trogodišnjaka. Trogodišnjaka! Već trogodišnjaka. Sposobnog da sluša, pamti, priča, gleda. Gleda svog Zmaja Belaja i Lopticu Skočicu u vrtiću i da ne trepne. Uživa. Grli!

I poklanja! Za svoj rođendan poklonio mi je cvijet iz dvorišta svoje bake. Pitala sam ga da li će ga baka ružiti, a on je meni začuđeno odgovorio: "Pa, neću više!", sa izrazom na licu "ludo jedna, šta to pitaš, pa tebi sam ubrao cvijet".

A za slavu, za slavu sam dobila, ni manje ni više, nego ljigavca! Najsavršenijeg ljigavca na svijetu. Prvog kog mi je neko poklonio.

Ovim tekstom dajem obećanje, svoju malu zakletvu da ću se truditi da budem najbolja kuma na svijetu, koja zna da grli, voli, sluša, pamti koja mu je omiljena boja, bombone, sok, voće, majica. Onaj ko to ne bude činio, propustiće da poznaje ovo malo čudo, trogodišnjeg plavušana, zlatnog dječaka, sa očima boje neba, dušom mekanom poput pufnastih oblaka i srcem od čistog zlata!

Poslije kiše

Kroz otvoren prozor ulazi jesen. Ni traga dnevnoj vedrini nekog davnog septembra. Pamti se ono što je danas i sad: siv dan, prohladan, neko tmurno popodne poslije prvih jesenjih oluja. Danas su umrle boje. Zelena, zagasita, čeka da joj jesen oboji lišće i čeka svoj smiraj pred hladne dane. Plava na nebu djeluje kao igra na listu bloka 4 nevještog djeteta kome su po prvi put u ruke date vodene boje. Neka tmurna sivoplava, sa pojedinim mjestima bijele. Ni nebu, kao ni papiru, ne prija previše vode. To su ona mjesta gdje tvrdi papir omekša i uvije se pod mokrom četkom u ruci uplašenog djeteta - pade li sav trud u vodu?

No, nije hladno. Užarenoj koži prijaju polomljeni kišobrani i zalutale okrugle kapi kiše. Još grčevito stišćemo u šake krajičke ljeta, ohrabreni suncem što proviri iza oblaka s vremena na vrijeme, pa sleti na ogoljeni ispružen dlan. Zgazimo neki topli dan bosim nogama, stegnutim u sandale, da zadržimo duže, da dođe i sutra, bar do kraja sedmice, bar do kraja mjeseca. Nismo spremni na stud. Nikada nismo. Samo, nekad nas protresu oluje, vjetrovi, kiše, opustoše nam ulice, podsjete da pohitati kući i ušuškati pod ćebe i nije tako loše.
Nije ni svaka jesen siva. Nekad tek neki dani, koji vagaju snagu dva doba i presuđuju u borbi za prevlast - veličanstvenog doba lepršavih haljina i gospođe koja boji hemisferu u najdražu kraljevsku boju zlata, sa primjesama vatrene crvene, umorne smeđe i elegantne bakarne tonove.
I ovaj dan je takav. Ali, nešto ne štima. Ona stoji KRAJ prozora sama i vidi crvene jabuke. Imaju jeseni svoje čari. Ovo stablo ima naizgled lijepe, ali opore plodove, od kojih se zašareni dvorište i pretvori se u najljepšu odu jeseni. Tu će dočekati prvi snijeg - mirisne, crvene i opore. Jedina svrha im je da probude čežnju za jeseni, njenim plodovima i da u ovakvom danu nekome budu boja.

Budimo boja sebi i dragim ljudima. Mozda im danas baš to treba...

Đurđevdanska

Potopila je nama naša baba Rosa te davne, možda 2002. u bijeli plastični bokal koga više nema, kao ni nje, drijena da budemo zdravi, i jednu rumenu jabuku da joj budemo rumeni. Sigurno da to nije činila samo te godine, ali tu pamtim; ostala je slika te zore ispod široke krošnje probeharale jabuke, osjećaj jutarnje jeze koja prožima cijelo tijelo i dodir hladne vode na dlanu, pomiješane sa žutim sitnim cvjetovima.

I svaki put, na današnji dan, u očima zasija ona stara sjeta, probudi se onaj osjećaj da više nije isto, da je bolje, ali da voda nije onako hladna, da nema više one jabuke u toj istoj vodi, da ne ustajemo onako rano, da ne moramo izaći da se umijemo, rasanimo. I ne bih vjerovala da će mi nekad baš to faliti. I one šetnje, nakon upaljene svijeće u slavu Svetog Đorđa, preskakanja potoka niz polje, branja ljubičica koje nigdje tako ne mirišu, kao u onoj strani pored kuće. 

Danas, kad su neki novi ljudi sa nama, sjećanja tinjaju, neka i gasnu u nepovrat, ruše se poput krovova na starim seoskim građevinama. Grabim ih, jer je život sazdan od sjećanja, uspomena i snova. A krovovi se ruše... Seoska škola, šumarnica, prodavnica...

Ne možemo im ništa, ali nekad nam je škola bila kao neka tvrđava, neki zaostatak iz prošlog vremena, kao da smo tamo mogli da putujemo kroz vrijeme. 

Ona nam je bila cilj. Kad si mali, svi nešto rade i niko neće da te vodi do tamo, pa onda nekoga ubijediš i spremaš se kao da ideš na neku ekspediciju na najvišu planinu. Poneseš vode i sendvič. I onda odeš i vidis ih tamo kako uče slova. A već su sad odrasli ljudi, i njihova djeca završila školu, mozda i unučad. 

I pojedeš jednu divlju trešnju. Pokupiš sa zemlje, jer, čisto je. Tuda svakako ide samo onaj jedan smeđi konj. I ne mozes više. Ljuto. 

Pa, onda do prodavnice i u krađu jabuka. A, ne znam ni od koga ili čega ih krademo. Pa, do čatrnje, da popijemo vode. Mada, ne valja poslije jabuka, kažu. I niz polje do knežaka.

I danas sve stoji, čeka neke nove posjete,koje će pričekati na neke nove ljude, ili možda baš na nas, u nekim budćim danima, kad ljeto stigne na sjevernu hemisferu, kad užurbane dane zamijenimo mirnim u prirodi, gdje je jedina odrednica svitanje i sumrak. 

Danas, nismo tamo. Danas smo sa nekim novim dragim ljudima, na nekim novim mjestima. Uz obećanje da će narednog Đurđevdana u bokalu biti potopljeni drijen i jedna crvena jabuka...