Mali zlatni dječak

Došao je iznenada u naše živote, izborio se junački da bude dio njih i već godinu dana, par mjeseci i nešto sitno dana zauzima bitno mjesto. Donio nam je neke nove titule, koje su nas navele da razmišljamo o životu i da damo sebi i njemu neka obećanja. On je postao moje kumče i moj razlog da rado obilazim odjele sa igračkama i slikovnicama (mada mi to nije bilo strano ni ranije), da se igram u pijesku, trčim, pjevam i vrištim, kao da sam ponovo dijete, a negdje u dubini svoje duše to sam i ostala.

Uz njega sati idu brzo, dinamično, galopiraju, ali ne kraj nas, jer vrijeme koje provedem s njim nije nikada izgubljeno, Uz njega se uči, uz njega se voli. Uz njega ne dolaze uputstva za upotrebu, ali je tako jednostavan. 

"Volite me, voljeću i ja vas", kao da poručuju njegove oči, boje nebeskih daljina. I zaista, ono što on najbolje zna jeste da voli. 

Voli mali junak naših života sve oko sebe. Onda volim i ja. Volimo da diramo dugi niz četinara koji čine živu ogradu u centru našeg grada, da nas mekane iglice golicaju po prstima i da se smijemo tom veličanstvenom osećaju. 

Otkad je prohodao, ni jedna prepreka za njega nije nepremostiva i raduje ga svaki pređeni stepenik kao jedna osvojena tvrđava. Raduje ga i opalo lišće, i ono još zeleno koje ponosno odolijeva naletima jeseni.Bitno je samo da dođe u njegove ruke i da oživi, pretvori se u igračku koja će ga zabavljati bar neko vrijeme. 

 Naš zlatni dječak sada istražuje svijet. voli da sluša kako voda žubori u fontani, voli da uzme slušalicu sa telefonske govornice i prisloni uz svoje uho (slušalica je duplo veća od njegove glave), voli da gleda izvlačenje brojeva u kockarnici pored parka (stojeći u parku), da ganja kuce, mace i ptičice. 

Najveličanstvenije je bilo gledati kako po prvi put dodiruje mačku, prolazi prstima kroz njeno krzno i smije se, smije skupljenih očiju, ponosan na sebe i uzbuđen, jer je konačno dodirnuo to malo četvoronogo biće.

Dodirom on najljepše voli. I zato moramo sve da opipamo...

Dodirima svojih ruku on šalje najljepše poljupce, najljepše grli. A kada zagrli, svoje mekane obraščiće nasloni na vaše, diše mirno znajući da je tu siguran i očima traži priliku za po koji sljedeći nestašluk, onaj sitni, dječiji, bezazleni.

On je sada samo to, dijete, čovjek u malom, ali zaista čovjek, koji voli onako iskreno, kome nije bitno kakvu odjeću imate, kakvu šminku (sa njom će čak teže preoznati), nego samo da zakoračite u carstvo igračaka koje je izgradio na podu, jer tamo on pripada. U njegovom carstvu se samo voli i tamo rastu dobri ljudi. 

Takav će i Zlatni dječak čovjek da bude. Ljubav koju nosi u svom srcu ne može nestati, a mi sa titulama ćemo paziti da carstvo igračaka prenesemo u realan svijet: da caruju ljubav, prijateljstvo i čovječnost.

D. voli te tvoja kuma, počastvovana ovom titulom!

Nostalgično dišem punim plućima

Nekada je pred ovom kućom falilo stolica. Nekad smo sjedili na drvenoj klupi. Bila je nestabilna, baš kao i mi, jer nismo mogli nogama dotaknuti tlo. Na njoj je djed sjedio svakog jutra, nije bilo bitno koliko rano smo ustali, bio je tu, sa kapom i štapom. To je jedna od rijetkih slika u mom sjećanju na kojoj ima i njega. 

 Danas, ušuškana u granje previsokih šljiva, stoji nekako tužno, posivila od godina i, možda, od samoće. Pred njom nema nas. Sve što nas je tjeralo da dođemo, odavno je nestalo. Nema one graje koja je bila nezaobilazna svakoga ljeta, dok smo bježali u svojim malim klanovima. Bježali, možda jedni od drugih, možda od djetinjstva koje se završilo i prije nego što smo bili spremni. Danas tamo idemo mi koji želimo da iz dubine naših duša izvučemo dječije snove, igre i one ljude kojih već odavno nema. Ali, dok traju sjećanja, živjeće i oni, u nama, ali i u malim stvarima koje stoje na vrhovima starih ormana, duboko u regalima u koje nam nekad nisu dali da zavirimo. 

Pohabana i raspala stoji i danas kutija moje bake. Ne znam ko je vještim rukama sklopio ovaj ručni rad, ali otkad znam za sebe, znam da je stajala u starom kredencu, koga već godinama nema. Uvijek je bila u onom dijelu gdje su se čuvale uspomene, njih starijih od mene. Tada mi nije bilo jasno zašto tako bojažljivo spuštaju njima dragocjene stvari u naše dječije ruke, ali već sada tako i ja čuvam svoje uspomene. 

I danas, kao i prije dvadeset godina, u njoj stoji živin toplomjer, od koga smo svi strahovali, jer bi to značilo kraj našim igrarijama, za tih par dana provedenih na selu, a najviše od sve djece trojice braće, moram priznati da sam najviše strahovala ja. Ostao je i danas neki konac, možda da zašije šav na svojoj bijeloj košulji, koju je oblačila za Petrovdan, da ode crkvi. 

Ostao je još lično njen ruhovni sanduk, sa slikama izrezbarenim na teškom drvetu od kog je napravljen, ali sve podsjeća na posjete njoj, na djetinjstvo, slave i ljeta, kada smo "kupili" sijeno. 

Iza štale, na gredi, i sada vidim kako djedov brat sjedi, obučen u smeđe tonove, u bojama jeseni, baš kao što je ova. Ni njega više nema. Sjećam se kako smo jednog ljeta otišli kući, a on nam mahnuo, sjedeći na merdevinama. 

Danas, malo nas ima želju da dođe, prošeta, udahne vazduh nezagađen izduvnim gasovima, jer malo automobila prođe ovim selom, udaljenim oko dvadeset i pet kilometara od Nevesinja. Ima nas troje koje nešto vuče, i još par njih što dođu nama za ljubav. 

Ljubav tu i počiva, prema prirodi, ako ništa drugo. Ljubav su i one divlje kruške u polju, koje imaju ukus djetinjstva. I jabuke, I šljive. 

Trava je nekako ovdje zelenija, i oblaci pufnastiji, i sunce toplije miluje i grli.

Svaki udah u meni proizvede neku plimu nostalgije, oči zasuze, ali srce puno, bije od miline i pogleda na polje koje se prostire  pred našim očima dok krećemo kući. I hoćemo li se vratiti? Hoćemo, na vikend, sedmicu, dan, nije ni važno, jer ovdje se diše punim plućima, A, nostalgija probija put...

Džanarike

Zrele su dvije džanarike na visokom stablu ispred male kamene kuće. Koračam strmom ulicom, boreći se sa vjetrom koji mi ne dozvoljava da dišem. Počeće kiša za par minuta, ali blizu sam.
Ovom ulicom idem već godinama, a godine prolaze. Osjećam kako je prošla cijela vječnost od one noći kad je zrele džanarike oduvao vjetar i oborila kiša, a mi otišle napolje. Nije nam smetalo što nema struje, znale smo da će doći. Nije bilo važno što će nam kiša pokvariti, frizuru, nikad to nije bilo važno.
Sjetim se tih srednjoškolskih bezbrižnih dana, mnogih ljeta kada su zrele džanarike u toj strmoj ulici. Vjetar je i sad, kiša će opet. I isto kao onda pada mrak. Ali, večeras imamo par godina više. Imamo nove teme za razgovor. Nove ljude u našim životima.
Džanarike nisam brala, žurim. Ne bježim od kiše, žurim da zagrlim njenog sina...