Nekada je pred ovom kućom falilo stolica. Nekad smo sjedili na drvenoj klupi. Bila je nestabilna, baš kao i mi, jer nismo mogli nogama dotaknuti tlo. Na njoj je djed sjedio svakog jutra, nije bilo bitno koliko rano smo ustali, bio je tu, sa kapom i štapom. To je jedna od rijetkih slika u mom sjećanju na kojoj ima i njega.
Danas, ušuškana u granje previsokih šljiva, stoji nekako tužno, posivila od godina i, možda, od samoće. Pred njom nema nas. Sve što nas je tjeralo da dođemo, odavno je nestalo. Nema one graje koja je bila nezaobilazna svakoga ljeta, dok smo bježali u svojim malim klanovima. Bježali, možda jedni od drugih, možda od djetinjstva koje se završilo i prije nego što smo bili spremni. Danas tamo idemo mi koji želimo da iz dubine naših duša izvučemo dječije snove, igre i one ljude kojih već odavno nema. Ali, dok traju sjećanja, živjeće i oni, u nama, ali i u malim stvarima koje stoje na vrhovima starih ormana, duboko u regalima u koje nam nekad nisu dali da zavirimo.
Pohabana i raspala stoji i danas kutija moje bake. Ne znam ko je vještim rukama sklopio ovaj ručni rad, ali otkad znam za sebe, znam da je stajala u starom kredencu, koga već godinama nema. Uvijek je bila u onom dijelu gdje su se čuvale uspomene, njih starijih od mene. Tada mi nije bilo jasno zašto tako bojažljivo spuštaju njima dragocjene stvari u naše dječije ruke, ali već sada tako i ja čuvam svoje uspomene.
I danas, kao i prije dvadeset godina, u njoj stoji živin toplomjer, od koga smo svi strahovali, jer bi to značilo kraj našim igrarijama, za tih par dana provedenih na selu, a najviše od sve djece trojice braće, moram priznati da sam najviše strahovala ja. Ostao je i danas neki konac, možda da zašije šav na svojoj bijeloj košulji, koju je oblačila za Petrovdan, da ode crkvi.
Ostao je još lično njen ruhovni sanduk, sa slikama izrezbarenim na teškom drvetu od kog je napravljen, ali sve podsjeća na posjete njoj, na djetinjstvo, slave i ljeta, kada smo "kupili" sijeno.
Iza štale, na gredi, i sada vidim kako djedov brat sjedi, obučen u smeđe tonove, u bojama jeseni, baš kao što je ova. Ni njega više nema. Sjećam se kako smo jednog ljeta otišli kući, a on nam mahnuo, sjedeći na merdevinama.
Danas, malo nas ima želju da dođe, prošeta, udahne vazduh nezagađen izduvnim gasovima, jer malo automobila prođe ovim selom, udaljenim oko dvadeset i pet kilometara od Nevesinja. Ima nas troje koje nešto vuče, i još par njih što dođu nama za ljubav.
Ljubav tu i počiva, prema prirodi, ako ništa drugo. Ljubav su i one divlje kruške u polju, koje imaju ukus djetinjstva. I jabuke, I šljive.
Trava je nekako ovdje zelenija, i oblaci pufnastiji, i sunce toplije miluje i grli.
Svaki udah u meni proizvede neku plimu nostalgije, oči zasuze, ali srce puno, bije od miline i pogleda na polje koje se prostire pred našim očima dok krećemo kući. I hoćemo li se vratiti? Hoćemo, na vikend, sedmicu, dan, nije ni važno, jer ovdje se diše punim plućima, A, nostalgija probija put...
Nema komentara:
Objavi komentar